Info Centar Nova Jasenica

VUČEN: Treba podići spomenik “Gošinom” radniku u Smederevskoj Palanci

Predsednik opštine Smederevska Palanka Nikola Vučen obratio se svojim sugrađanima na Fejsbuku i pozvao ih da iznesu svoje mišljenje o podizanju spomenika “Gošinom” radniku. Njegovu objavu prenosimo u celosti.

Spomenik ,, Gošinom ” radniku.

Poštovani sugrađani,

pre nekoliko dana pozvao sam celokupnu javnost da se davanjem predloga uključe u raspravu i daju rešenja o natpisu, koji bi bio postavljen na konstrukciju toplovoda, nad ulicom u kojoj se upravo završavaju radovi i rekonstrukcija. Danas, intenzivno razmišljam o još jednoj ideji, o kojoj bih voleo da se izjasnite i dopunite je predlozima.

Naime, toplovod o kome je bilo reči, bio je deo toplovodne mreže, kojom se, iz fabrike „Goša”, grejala OŠ „HIM”, OB „Stefan Visoki” i ko zna šta još.

Istom ulicom, prolazeći ispod toplovoda, izlaženje iz Palanke podrazumeva da se prođe pored škole, pored bolnice, pored kasarne (za koju, takođe, dolaze bolji dani), pored bazena (koji će opet biti naš) i dolazi se do nove industrijske zone (gde upravo niče prva fabrika, za 1000 radnih mesta).

Pomislio sam, treba podići spomenik „Gošinom” radniku! Ono što je od tog giganta u krvi razbijene velike države ostalo, odavno ne personifikuje sjaj i slavu, niti je da se pred njom skine šešir, a, Boga mi, i nije se od nje ni ogrejati…

Ali radnik, njen radnik, koji je svakog jutra, pre sirene u krugu, stajao pred kapijom, prekovremeno radio svojski, zbog njega je gigant to postao, zbog njega se proslavio. Zbog njenog radnika, koji je nosio ručak na posao u šerpici, a u pogonu pravio šinska i drumska vozila, imali smo i boksere i šahiste, i pozorište i muzej, i ulicu i sokak u gradu koji se širio, i toplu školu i bolnicu (u kojoj je radnik, dok to nije postao i dok to nije postala bolnica, boravio internatski). Tu negde, u blizini, treba podići spomenik radniku, skulpturu pred kojom će se skinuti kapa, koja će “grejati” i dalje, zbog koje će prva pomisao biti: ,,Mučio se, živeo je pošteno, bio vredan, trebalo mu je podići spomenik!”

Slavimo heroje, pale borce, polažemo vence, obilazimo spomenike, i uvek se, uz prigodan govor, pomene rat. Daleko od toga da imam nešto protiv. Naprotiv! Ali, nije rat stvorio čoveka, nije rat podigao grad, grejao školu, zidao bolnicu… To jedno slovo, jedan dentalni glas sličnan drugom po mestu tvorbe, u tome je ogromna razlika. Umesto T, izgovorimo D.

Delanje „Gošinog” raDnika je nešto što treba da pamtimo. Da damo izraze najiskrenijeg pijeta, u istoj meri kao kada obeležavamo godišnjice velikih ratnih dešavanja.

Od ponedeljka do petka, posle zvuka fabričke sirene u 15 sati, radnici su potocima odlazili kućama. Možda banalno, ali pomenuću da je to bilo vreme kada je u ulici postojao jedan đevđir, jedna šerpa za kuvanje ajvara i pekmeza, jedna drvena mešalica. Komšije su se međusobno uvažavale, a svako je gledao svoja posla. A grad je rastao. Vikendom i vojska dobije izlaz, pa grad “vri” na korzou. Svi smo slušali te lepe priče. Hoćemo li ih i mi nekome pričati, ili će i one biti zaboravljene?

Da, ipak, pokušamo da ne zaboravimo uzrok svih tih lepih priča? Može? Spomenik Radniku? Našem deda-komšiji, sugrađaninu, prijatelju i rođaku. Našem Radniku. „Gošinom” Radniku koji žuri na posao? Tako ćemo, pomišljam na kraju, bolje i više umeti da cenimo ono što je bilo, ne zaboravljajući oprostiti za ono zbog čega u jedno vreme nije bilo ničega i imati uzor kako se ophoditi prema prilikama koje dolaze.